Jučer se probudila u ledenoj sobi. Staklo na prozoru smrzlo u oštrim kristalnim oblicima. Neva nije došla.
*
Dijete je nekršteno pa su raku iskopali ispod prastare tise uz samu ogradu groblja. Nad njom stoji Neva, mršava kao stara kokoš. Pod rukom drži Tonku glave pokrivene crnom maramom. Oči, dvije mutne fleke na rošavom licu, gledaju u prazno. Tijelo joj se grozničavo klati. Smiruju je Nevine svenute ruke.
Neva iz rukava izvuče zgužvanu maramicu i pruži je Tonki. Ona je raširi i skupi sline pod krastavim nosom.
Struganje užeta pod sandukom. Miris čamovine.
Stisak na Tonkinoj nadlaktici. Na Nevin znak Tonka se sagne i zagrabi grumen suhe zemlje. Najprije se začuje tupi udarac, a potom rasipanje mrvica po poklopcu sanduka. Pod noktima prašina.
Iza ograde postrojene dječje glave. Nijeme oči prate okupljenu šačicu ljudi.
Lopata se zarije u sipku gomilu u surovom zvuku. Grobar, grbavi Kekez, brzim zamasima zasipa sanduk. Zrakom lete zemlja i kapljice znoja.
Križ je zašiljeni kolac. Skovan od stare daske. Ispred Kekezove kuće panj s dubokim usjecima. Trava zasuta triješćem i okresinama. Križ se zabija ponad humka u tri zamaha ušicom sjekire. Tupi zvuk. Tonka dlanovima pokriva uši. Slova plitko uklesana, nakrivljena.
Neva iz džepa izvadi svijeću. Vršak joj se užari. Tutne je u Tonkine ruke. Grob je bez cvijeća. Na njemu titra samo jedan plavkasti plamičak.
Žene se razilaze u tihom žamoru. Odmahuju rukama. Djecu potjeraju kućama. Mršave noge se razbježe.
Neva i Tonka izlaze s groblja i dalje se držeći pod rukom. Za njima ostaje Kekez. Duhani naslonjen na ogradu. Gleda za njihovim povezanim glavama. Nestaju iza rascvale živice. Prljavom čizmom zgazi opušak i hrakne.
Alat prebačen preko grbavih leđa. Drvena kapija zacvili.
Kuća stara, od ćerpiča. Temelji joj blago utonuli, zidovi na mjestima popucali. Na mjestu ih drže pocrnjele ukrštene grede. Nad kućom blagi obronak. Stabla gorkih oskoruša u cvatu. Krošnje im zuje pčelama. Pred vratima u travi razbacani ukiseljeni ostaci hrane. Razvlače ih dvije žute mačke.
Brava na Tonkinim vratima polomljena. Vrata privezana za čavao zabijen u drveni okvir. Neva ga odvezuje. Vrata udare o zid.
Pod kućom put. Oblak prašine i plavi policijski auto. Policajac krupan, s kapom u ruci.
„Drugarica Tonka Budim?!“
Glave se okrenu.
Iz Tonkinih usta otimaju se krikovi. Pluća bez zraka.
Šta ste trebali? Nevin je glas miran. Ruke stežu Tonkino drhtavo tijelo.
„Imam nekoliko pitanja, drugarice!“
Neva pusti Tonku i približi se.
„Ništa nas ne pitajte. Evo vidite da je luda, ništa vam ona ne zna.“
„Luda je, ništa vam ona ne zna.“ – ponavlja Tonka.
„Dijete se rodilo mrtvo. Svojim sam očima vidjela.“ – kaže Neva nešto tišim glasom.
Tonka zaurla.
Policajac pogleda jednu pa drugu. Stavi kapu na glavu i bez riječi se vrati u auto.
Soba odjekuje Tonkinim kricima. Neva joj pomogne da legne na drveni krevet pod prozorom. Izuva je, razvezuje maramu. Soba hladna, bez svjetlosti. Na prozoru zastori.
Tonkina kosa ispletena u crni vijenac. Blistav. Prerano ostarjelo lice pod njim se doima još bjednijim. Na drhtavom tijelu vuneni pokrivač.
„Vratit ću se kasnije“ – kaže joj Neva.
„Vratit ću se kasnije“ – ponavlja Tonka i zatvara oči.
**
Tonka skrivena na tavanu. Sjedi na daščanom podu. Noge joj raširene, savijene u koljenima. Ljulja se i krši prste. Pred njom golema, gotovo šiljasta izbočina. Haljina bez pojasa popunjena stomakom i otežalim dojkama. Prestravljena bolovima zaključala je vrata, uspela se drvenim stepenicama i povukla zasun na tavanskom poklopcu.
Krovni prozor prljav. Slaba svjetlost pada na debeli sloj prašine.
Neizdrživa bol. Spopadaju je vreli valovi. Prstima otire znoj.
Bol nakratko zamre. Svladavaju je san i nemoć. Glava joj naslonjena na zid.
Svaki je novi napadaj jači. Oštriji. Ruke su joj pod stomakom. Glasno i jednolično ječi.
S čarapa se cijedi voda. Panično se svlači. Čučne.
Dlanovima se oslanja na podne daske. Usta joj suha. Bezglasna. Tijelo joj se protiv njezine volje silovito grči. Utroba joj zajedno s krvlju izbacuje sasvim maleno, mršavo tjelešce. Tonka ga promatra razrogačenih očiju. Opipava pupkovinu i bezumno je poteže. Iz nje još jednom pljusne sukrvica s ostacima tkiva. Pod Tonkom pukotine na daščanom podu. Kroz njih curi krv.
Tjelešce nepomično. Podiže ga i izbliza proučava. Trzanje ruku i nogu. Glasan plač.
Tonka ga baca o pod i dlanovima prekriva uši. Beba se na trenutak utiša, a potom zaurla još jače.
Tonkina se koljena povlače po podu. S njega se uvis podižu krupni kolopleti prašine. Otvara drveni sanduk. Iz njega izbacuje prašnjave deke i kapute. Bebu povlači za noge i ubacuje u sanduk. Prekrivaju je vuneni slojevi. Plač zamire. Zatvara sanduk i zapre ga. Tišina.
Na vratima Neva. Lupa po zaključanim vratima. U ruci šerpica s čorbom.
„Tonka! Tonka! Otvaraj!“
Neva spušta šerpicu pred vrata. Obilazi oko kuće. Proviruje kroz prozor, ali ne vidi ništa. Silazi na put. Gleda u oba pravca. Pusto.
Požuri uz obronak, ispod stabala oskoruše. Prolazi šumskim puteljkom. Mrak i cvrkut. Pred vratima se skupile mačke. Halapljivo proždiru Tonkin obrok.
Iza Neve grbavi Kekez. U ruci bljeska sjekira. Snažno prodrma kvaku. Rukom pokaže Nevi da se odmakne. Zamahne i polomi bravu. Vrata se otvore. Po podu komadi drveta i zahrđalog metala.
Neva ne vidi Tonku.
„Tonka!“ – poviče.
Kekez ostaje na vratima.
Sa stropa na Nevinu ruku pada kapljica krvi i razlijeva se među izbočenim venama. Neva podiže pogled. Pojuri uza stepenice. Silovito udara o drveni poklopac. Glasno se trese.
„Otvaraj, Tonka!“
Tonka jauče na tavanskom podu. Na zvuk Nevinog glasa se pridiže. Otpuže do poklopca i podigne zasun. U otvoru Nevin trup. Tonka kleči u krvavoj haljini. Neva se popne i opipava mlohavi, ispuhani stomak.
„Što si to učinila, crna Tonka?! Što si učinila?!“
Ogleda se oko sebe. Klekne pred Tonku, uhvati je za ramena i prodrma.
Tonka pokazuje na sanduk. Vunene rutine padaju po prašini i krvi. Na dnu je majušno beživotno tijelo.
Prekrsti se i zakuka.
U otvoru Kekezova glava. Pred njim Neva nariče nad sandukom. Tonka se na podu ljulja pognute glave.
Krupne kaplje znoja skupljaju mu se na dnu brade i sporo padaju na drveno gazište.
***
Tonkin ključ na dovratku. Na pružnom prijelazu ne gleda ni lijevo ni desno. Hoda uz živicu i izgubi se u kukuruzištu. Listovi tanki, naoštreni. Po licu i rukama plitke porezotine. Pod njom suha, raspucana zemlja. Iz pukotina kolone mrava. Glasni prhut kreštalice.
Do vrbika je dijeli polje pšenice. Tonka za sobom ostavlja polegnuti trag. U grmlju se zec isteže na stražnjim nogama.
Tonka među vrbama i johom. Živica izđikala. Zaklanja joj pogled. Trnje joj se hvata za haljinu poput kliješta. Bosna šumori. Lahor riječne svježine.
Mlinica je krovinjara pokrivena šindrom. Podignuta nad jazom rijeke grubo istesanim balvanima. Vrata joj rastvorena.
Vodeničko kolo zaklopara. Iz mraka izlazi nakazni Krnjo. Majci je kao beba ostao u drvenom stalku nasred kuhinje. Kroz pritvorena vrata pred njim se sjatile gladne kokoši. Kljucale mu gole noge. Kućom su odjekivali nezemaljski krici. Uznemirene dječjom vriskom kokoši su mu se zaskakivale na lice. Pokljucale mu mesnati dio nosa. Sve do kosti. Doktoru ga nisu nosili. Ranu zamazali melemom i previli. Srasla je u grbavi batrljak.
Otresa brašno s mantila. Obazre se. Jednom kratko zazviždi.
Na njegov znak Tonka se sjuri do mlinice. Nestanu u mračnoj unutrašnjosti. Tonka se glasno hihoće. On stavi prst na usne pokazujući joj da se utiša. Tonka ponavlja stavljajući prst na svoje usne.
Pod kolom pastrmke skupljaju trinu i brašnenu prašinu. U mučnjak pada pudrasti prah i mekinje. Uvis se dižu sitne čestice.
Tonka liježe na teške vreće s kukuruzom. Krnjini kratki prsti zadižu joj haljinu. Nagužvana pod vratom. Zaudara mokraća. Po maljastim nogama bijele uši pobjegle iz šavova haljine. Plaze po otečenim raščešanim ranama.
Tonkin pogled uprt u strop obrastao gustom paučinom. Stršljenovo gnijezdo prazno.
Krnjine ruke oslonjene na Tonkine grudi. Pod dlanovima velike ružičaste areole.
Suhonjavo tijelo među Tonkinim butinama. Lice u jezovitoj grimasi nadvija se nad njeno. Ona zatvara oči.
Krnjine uzdahe i Tonkino neprekidno ječanje utišavaju brujanje mlina i grgoljenje riječne vode.
****
Grbavi Kekez pod tisom. Grane joj se crvene bobicama. Gleda Tonku među starim ženama. Stoji u crnom kaputu. Gologlava. Nije znala gdje joj je Neva spremila maramu. Ormar u sobi ostao rastvoren. Iz njega ispali pogužvani dronjci.
Jučer se probudila u ledenoj sobi. Staklo na prozoru smrzlo u oštrim kristalnim oblicima. Neva nije došla. U spavaćici i nazutim papučama proprtila je duboki snijeg do Nevinih vrata. Ostala su otključana. Nevu je našla nepomičnu za niskim stolom.
Glava na drvenoj ploči. Iz nosa slabašan krvavi mlaz. Ruke ostale u vanjiku s tijestom. Tonka ju je prodrmala i srušila na pod. Na dvorištu je urlala i pesnicama se udarala po glavi. Žene su je držale za ruke i noge sve dok nije klonula od iscrpljenosti.
Stoji nad rakom. Crnom, otvorenom ranom na bijelom brežuljku. Oko nje nagurani ljudi. Ljulja se i krši prste.
Malj udari u vršak križa. Tonka dlanovima pokriva uši.
Iz groba strše žute voštane svijeće. Vijenac od četinjače.
Tonka se niz put spušta sama. Nesigurnim koracima. Glasna balavurdija protrči ispred nje i poviče:
„Tonka-čedomorka!“
„Luda je, ništa vam ona ne zna.“ – ponavlja tiho.
Nad selom se spušta prvi mrak. Tonka silazi sa strmog puta.
Prati je sjena grbavog Kekeza.
Naslovna fotografija sa autorkinog fejsbuk profila
